SLICNOSTI I RAZLIKE SADAŠNJE POLITICKE SITUACIJE U REPUBLICI
SRPSKOJ SA ONOM OD PRIJE JEDNE DECENIJE U BOSNI I HERCEGOVINI
Piše: Slavko JOVICIC SLAVUJ
DESET GODINA POSLIJE DEJTONSKOG SPORAZUMA
Prošlo je deset godina od potpisivanja Dejtonskog
sporazuma. Stanje u pogledu državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine se, rekao bih, drasticno promijenilo u odnosu
na izvorne principe tog sporazuma, koji je ujedno postao i Ustav Bosne Hercegovine. Medutim, Bosna i Hercegovina
je i dalje pravni i politicki provizorijum, koji sa aspekta svog unutrašnjeg društveno-politickog uredenja ne može
zadovoljiti niti jedan od kriterija koji se od svih suverenih medunarodno priznatih država traži. Kada je to poznato,
onda se postavlja logicno pitanje: može li ovako uspostavljena ‘’država’’, uopšte,
dalje funkcionisati? Odgovor je jasan: Bosna i Hercegovina jedino može opstati i funkcionisti samo onako
kako je definisana i uspostavljena Dejtonskim mirovnim sporazumom. Sve drugo bila bi cista avantura sa nesagledivim posljedicama.
Iako je medunarodno priznata, Bosna I Hercegovina, ona još
uvijek, nije "dobrovoljno" priznata od srpskog naroda iz Republike Srpske. Takode, nema tog ‘’trajnog’’
priznanja ni od još jednog konstitutivnog hrvatskog naroda iz Federacije Bosne i Hercegovine.
Uz sve ovo, kao prateca i nezaobilazna manifestacija nesredenog
stanja u Bosni i Hercegovini je i preteška socijalno ekonomska situacija u Republici Srpskoj, kao uostalom
i u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nemogucnost bržeg rješavanja državno-pravnog i politickog statusa ce dodatno
da odloži urgentno potrebne reforme i, po svemu sudeci, nece zaustaviti dugogodišnje propadanje zemlje.
TEŠKA SOCIJALNO EKONOMSKA SITUACIJA - KRIMINAL I KORUPCIJA
Reputacija svih politickih lidera u Republici Srpskoj, a samim
tim i u Bosni i Hercegovini stalno opada. Generalno gledano, opada i interesovanje naroda i gradana za tzv. krupne politicke
teme (država, ustav, nacija, religija, jezik itd.). Pažnja naroda i gradana sve više se okrece socijalnim i
ekonomskim temama i pitanjima kao što su: problemi izbjeglica, nezaposlenost, male ili skoro nikakve plate, korupcija,
kriminal itd. Era ‘’neprolaznog’’ patriotizma (od cega se ne može živjeti)
sve više se kruni. Toga su svjesni (da li?) i politicki lideri.
Napacenom, opljackanom i jadnom narodu svakodnevno bodu
oci enormno bogati ratni i poratni kriminalci, tajkuni i lopovi.
Koliko je korupcija, kriminal i lopovluk neizbježno zlo
zavisi od odnosa politicke elite prema tom pitanju.
Ukoliko su na najodgovornijim mjestima u vlasti
pošteni i strucni ljudi, koji žele da daju svoj doprinos opštem dobru naroda i gradana, i same Republike
Srpske, onda je i stepen kriminala i korupcije mnogo manji.
Ukoliko su u vrhovima vlasti ljudi skloni zloupotrebi, želeci
licno bogacenje, onda su korupcija i kriminal, zapravo, državni projekat.
Stvorena je takva situacija da institucije koje bi morale
biti u prvim redovima borbe protiv korupcije i kriminala, same predstavljaju žarište korupcije i stavljaju
se u funkciju logisticke podrške švercu i kriminalu.
Ako bi to bilo tako, a jeste: onda su korupcija I kriminal
postali sistem. To se nažalost, nama i dogodilo. Korupcija i ovoliki obim kriminala i lopovluka nisu, dakle, nikakav
božiji usud ili kazna, vec pažljivo, godinama osmišljen, sinhronizovan i realizovan projekat krupnih
politicara, krupnih tajkuna i novokomponovanih biznismena, krupnih ratnih i poratnih kriminalaca i lopova, sa jednim
jedinim ciljem - kako što više opljackati i osiromašiti sopstveni narod i ekonomiju Republike Srpske, a sve
u korist licnog bogacenja. Nažalost, i to nam se dogodilo.
Neki od tih politicara (bivši su, izgleda, vec zaboravljeni)
vjeruju (samoljubivo) da ih je sam Bog poslao da vode svoj(e) narod(e). Nažalost, ni u Republici Srpskoj,
ni u Bosni i Hercegovini, još na vlast nisu došli ljudi koji žele da služe narodu (ima izuzetaka, ali
oni su vrlo rijetki).
Citav niz godina u Republici Srpskoj je vrlo temeljno uništavana
pravna država, poslovni i ljudski moral.
Za sveukupni oporavak društva bice potrebna mnogo jaca
centripetalna sila naroda, koja ce umanjiti dosadašnju centrifugalnu silu opšte pljacke i grabeži, kojom
su se služili svi prethodni vrlo uski krugovi politickog establišmenta, a koji su bili u jakoj sprezi sa visoko
rangiranim lopovima. Samo ako se obracunamo sa lopovima, onda bi tek na taj nacin mogli da iz opšte propasti i beznada
krenuti u bolju i srecniju buducnost: mogli bismo vratiti dostojanstvo i stvoriti bolje životne uslove ovom jadnom
i napacenom narodu.
Stalni vapaji ogromnog broja siromašnih da im se pomogne
ne dopiru do onih do kojih bi trebali, i onih koji bi morali rješavati nagomilane probleme naroda.
KO UGROŽAVA SRPSKI NACIONALNI IDENTITET U BIH?
U sveopštem haosu i beznadu u kojem se nalazi cijela BiH,
dodatnu nesrecu za sve narode prizivaju, ovdje i sad, povampirene aveti prošlosti, koje nesmanjenim tempom
rade na stvaranju nove tzv. bosanske nacije (sic!)?! Prema tom suludom projektu, najblaže receno, Srbi
bi trebalo da se "bosaniziraju".
Ali, sam termin "bosanski" ili "Bosanac", posmatrano u kontekstu
nacionalnog odredenja, ima mnogo drugacije i važnije znacenje. Dugorocno gledano, nije li termin "bosanski" samo
embrion i idu li bošnjacke intencije u pravcu stvaranja nove, hibridne i nepostojece "bosanske nacije". Medutim, to je
vec videno, i to krajem 19, odnosno pocetkom dvadesetog vijeka, kada je u tadašnjoj Bosni i Hercegovini, koja je
bila pod Austro-Ugarskom okupacijom, Benjamin Kalaj imao isti cilj: stvoriti jedinstvenu "bosansku naciju". Iako okupirani,
Srbi iz Bosne i Hercegovine su i tada znali da se odbrane od te pošasti i sacuvaju svoj nacionalni identitet i
osobenosti, pa ce na osnovu tog istorijskog iskustva znati to isto uciniti i u ovom, turbulentnom politickom vremenu.
U takvom ambijentu, postala je ustaljena praksa da se
u bošnjackim sredstvima informisanja, i u svim drugim prilikama, Srbi nazivaju "bosanski Srbi". Nažalost, I neki
mediji u Republici Srpskoj su prihvatili termin "bosanski" i vežu ga za srpsku i hrvatsku naciju,
cime on sve više, neopravdano i kod nas stice pravo gradanstva.
Možda to i ne bi bilo toliko važno da se iza fraze
"bosanski Srbi" ne krije nešto sasvim drugo. U dogledno vrijeme atribut "bosanski" bi vjerovatno ostao sam, a ono
Srbi bi se utopilo u "Bosanci", što je i osnovni cilj zagovaraca stvaranja jedinstvene "bosanske nacije", a preko tog
termina i stvaranje ‘’gradjanske države’’ BiH?!
Ali, s obzirom da ne postoje tzv. americki Srbi, francuski
Srbi, iranski Srbi itd., isto tako: ne mogu se po bilo cijim željama vještacki stvarati ni "bosanski" Srbi.
Tacno je samo da postoje Srbi koji su rodeni i koji žive u Americi, odnosno Srbi koji su porijeklom iz Amerike,
zatim Srbi koji su rodeni i koji žive u Francuskoj ...itd. Analogno tome, identicna varijanta važi i za
BiH: radi se, u istinu, o autohtonim Srbima koji su rodeni i koji žive u Bosni i Hercegovini i, s druge strane, Srbima
koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine i koji danas žive širom svijeta. Takode, termin "bosanski" nije moguce
vezati za naciju, jer šta je onda sa "hercegovackim Srbima": pod uslovom da tvorci "bosanske nacije" nisu predvidjeli
odvajanje Hercegovine od Bosne? U krajnjoj liniji, atribut "bosanski" ima samo odredeno teritorijalno znacenje,
kao uostalom: "semberski", "krajiški" itd.
To što se kategoricki suprostavljaju utapanju u ‘’bosanske Srbe, istovremeno ne znaci da se Srbi, samim time,
odricu i Bosne i Hercegovine. Ali, nema te cijene po kojoj bi mogli prihvatiti da i ono "bosanski" obavezno ide uz Srbi, jer
jednostavno receno: Srbi su Srbi i nikako ne mogu biti ni "oni ali ni ovi", pa na kraju krajeva, ni "bosanski".
NEMA BUDUCNOSTI BEZ PROŠLOSTI!
Bez obzira što se u nekom vremenskom razdoblju istorija
mnogih dogadaja ponavlja, ona, iako je "uciteljica života", nikada nije naucila Srbe pameti. Jer, da jeste, zar
bi Srbi za samo jednu deceniju skoro zaboravili na dogadaje koji su prethodili krvavom I tragicnom ratu. U poredenju
tih dogadaja sa sadašnjim vremenom mogu se jasno uociti velike slicnosti, a neki su cak i identicni.
Mnogi tzv. dušebrižnici, navodno zabrinuti za sudbinu
i buducnost Bosne i Hercegovine (pogotovo neki iz medunarodne zajednice), Srbe u Bosni i Hercegovini stalno upozoravaju da
se ne vracaju u prošlost, vec da se okrenu ka buducnosti. Bilo bi to donekle i razumljivo, samo da nam ti isti nisu
"zacementirali" sadašnjost, u kojoj trpimo svakojake uvrede i neosnovane optužbe za sve nedace u bivšoj i sadašnjoj
Bosni i Hercegovini.
Tako, danas, u svakodnevnoj komunikaciji, i na svakom mjestu,
Bošnjaci (svejedno da li su u pitanju politicari ili "obicni gradani") za srpski narod vežu termine:
"agresori", "genocidni", "fašisoidni"... Republika Srpska (opet se misli na srpski narod) je "genocidna tvorevina" itd.
Jasno je, dakle, da se takvim nastojanjima Srbima pokušava nametnuti kolektivna amnezija i brisanje iz sjecanja njihove
vjekovne i slavne prošlosti. Na sve nacine pokušava se stvoriti takva atmosfera, da se postojanje Srba u Bosni i
Hercegovini racuna tek od "protektorskog gazdovanja" visokog predstavnika Bosnom i Hercegovinom: pocev od onog prvog, drugog,
treceg, cetvrtog i ko zna koliko ce ih još biti? Baš cudno, kao da su Srbi sami projektovali i programirali svoju,
uglavnom tragicnim dogadajima i stradanjima satkanu, prebogatu prošalost u Bosni I Hercegovini.
Uostalom, nema nacina da se Srbi iz Bosne i Hercegovine odreknu
svojih slavnih predaka, pocev od Svetog Save, pa sve do onih iz nedavne prošlosti koji su krvlju sopstvenog naroda
obezbijedili i omogucili opstanak Srba, u zemlji stalnog srpskog stradanja.
I baš zato, da bismo lakše razumjeli sadašnje
vrijeme, moramo se vratiti na neke dogadaje iz predratne Bosne i Hercegovine. Ogromne slicnosti iz tog vremena i danas mogu
se uociti na svakom koraku. I ne samo to: dalji tekst mora poslužiti da napokon raskinemo sa mnogim zabludama u koje
smo vrlo cesto i sami olako upadali, a iz njih smo se izvlacili sa teškim ranama i tragicnim posljedicama. Vrijeme
je da napokon otvorimo sva cula I da jednom za svagda spoznamo, prije svega, sopstvene greške, a da potom takve, eventualne,
mnogobrojne zamke I preduprijedimo, koje nam drugi postavljaju. Sa improvizacijama svih vrsta, a što je svojstveno
i imanentno Srbima, mora se odmah prekinuti.
OTVORIMO SVA, PA I ONA NAJBOLNIJA PITANJA!
U vecini slucajeva Srbi mnoge stvari okrecu naopacke, odnosno
naglavacke. Slikovito receno, bavimo se sredivanjemem potkrovlja zgrade u kojoj živimo i maksimalno iscrpljujemo
na njegovom uredenju, a da prethodno, uopšte, nismo ucvrstili i provjerili staticku izdržljivost temelja. Dakle,
temelji su bit i suština i odatle se mora krenuti. Drugim rijecima, moramo iznalaziti najbolje mehanizme i nacine kako
da osnažimo i uredujemo našu Republiku Srpsku, koja je samo dio Bosne i Hercegovine, koju priznamo za državu
samo ako naša prava u toj BiH nece biti ugrožena!?
Vrijeme je da otvorimo sva, pa cak i ona najbolnija i najteža
pitanja koja se ticu stvaranja, nastanka i opstanka Republike Srpske. Dosta je stalnih pokušaja da se pred nekim
i od nekog neprestalno branimo. Vrijeme je da se od svih nasrtaja na Republiku Srpsku, a time i na srpski narod, jednom
i zasvagda i odbranimo - argumentima, cinjenicama i istinom, uvažavajuci sve demokratske principe u vodenju srpske nacionalne
politike, naravno, ne na štetu drugih naroda.
Srbima se danas, više nego ikad do sad namecu neprihvatljiva rješenja i na svakom koraku "zavrcu uši".
Nepravedno se optužuju za sve i svašta. U svim tim prilikama narušavaju se, kako kolektivna, tako i indivudualna
ljudska prava i slobode jednog naroda. Srbima se i kad iznose istinu, kao po pravilu, opet spocitava ekstremizam, nacionalizam
i šta sve ne?
Od Srba se traži potpuna kooperativnost i, uglavnom, izvršavanje onoga što im se ultimativno nudi, po principu:
"uzmi ili ostavi" i to bez mogucnosti za bilo kakav dodatni manevar. Je li to, onda, demokratija? Nije li to dominacija
najbrojnijeg (bošnjackog) naroda, potpomognutog nekim trecerazrednim medunarodnim "diplomatama" koji u zemljama iz kojih
dolaze ni u snu, ni jedan od tih zahtjeva koje postavljaju pred Srbe, nikada ne bi pokušali provesti u djelo.
To je naprosto slika sadašnje pozicije Srba u Bosni i
Hercegovini, koji su bezbroj puta do sada rekli da za sebe traže: onoliko prava i vlasti koliko imaju i druga dva
naroda. I ništa više, ali ni manje od toga. Medutim, oni koji bi Srbe trabali da razumiju i podrže u njihovim
legitimnim zahtjevima i pravima, u vecini slucajeva ostaju gluvi i nijemi. Kako onda dalje, ako dobro pamtimo i znamo šta
nam se dogodilo u vrlo bliskoj prošlosti?
DO ISTINE - SAMO ISTINOM!
Bliži se decenija i po, nakon izbijanja krvavog
rata u BiH i po svemu sudeci, nema ni nagovještaja da otpocinje slaganje kljucnih kockica u mozaik uzroka i povoda
za njegovo izbijanje, trajanje i, isto tako, tragican epilog. Imperativ je to i neodloživ zadatak da bismo bolje razumjeli
sadašnjost.
No, da bi se više svjetla bacilo na dogadaje iz tog vremena neophodno je prici jednoj mnogo ozbiljnijoj, sveobuhvatnijoj
i objektivnijoj analizi svih relevantnih dešavanja s pocetka posljednje decenije dvadesetog vijeka.
S obzirom da na ovom polju, sa nivoa naucnih institucija, kako Republike Srpske, tako i onih sa prostora bivše SFR Jugoslavije,
nije mnogo uradeno, onda tu "odgovornost" na sebe preuzimaju objektivni i nepristrasni mediji, odnosno pojedini autori koji
su bili autenticni svjedoci i savremenici tog vremena. Uostalom, to je naše legitimno pravo i obaveza.
Prevashodni je interes cjelokupne javnosti da sazna i dode
do istine o još nepoznatim cinjenicama, koje su obilježile to vrijeme, vrijeme preoptereceno stalnim
nacionalnim tenzijama i turbolentnim politickim oscilacijama. Takode, interes je i medija da se bave istinom. Mediji
(posebno se to odnosi na one iz Republike Srpske i one koji su "na državnim jaslama") moraju, ili bi bar trebali, da
iz potpune defanzive predu u sferu istraživackog novinarstva.
Oprecne su i potpuno suprostavljene "istine", koje se vec deceniju i po plasiraju u javnost, onako i onim redom kako
to kome odgovara. Naravno, vecinom je opredjeljujuci faktor nacionalna pripadnost njihovih autora.
Mnogi "znanjem potkovani" politicki i vojni analiticari, "eksperti i naucni radnici", ipak, ne mogu da pobjegnu od nacionalne
pripadnosti i pristrasnosti, niti da objektivno iznesu svoje videnje svega onog što se dešavalo u ratnom vihoru
na prostorima Bosne i Hercegovine.
Bježeci iz klišea samo nacionalnog, kao i od dnevno-politickih potreba, autor ovog teksta uzima sebi za pravo da
iznese i svoje mišljenje u vezi sa nekim bitnim dešavanjima iz tog vremena, a koja su, pokazace se kasnije, imala
teške i tragicne posljedice, koje su tocak istorije potpuno okrenule i koje su u sunovrat i agoniju gurnule sve narode
u Bosni i Hercegovini. To pravo, koje pisac ovih redova "pripisuje" sebi, proistice i iz toga što je, sticajem raznih
okolnosti, u mnogim i presudnim dogadajima za BiH, bio jedan, a negdje i jedini svjedok.
KARAKTER RATA U BIH?
Danas se, pored niza ogromnih problema koji pritišcu Bosnu
i Hercegovinu, najviše "lome koplja" i vode stalne polemike oko toga kakav je bio karakter rata u Bosni i Hercegovini,
iako je to Dejtonskim sporazumom jasno definisano. Stalno potezanje ovog pitanja i raznorazne spekulacije u vezi sa njim,
drže Bosnu i Hercegovinu u permanentnom stanju straha i groznicavog išcekivanja šta ce biti sutra?
Održavanje takve atmosfere i stalno zatezanje vec prenapregnutih
"nacionalnih struna", ne doprinosi toleranciji i razumijevanju medu narodima u Bosni i Hercegovini. Posebno je to izraženo
u bošnjackoj javnosti i pseudoelitnim bošnjacko-naucnim krugovima, kao i u pojedinim "ekspertskim institucijama",
koje dolaze iz medunarodne zajednice, a koje zastupaju tezu da je rat u Bosni i Hercegovini bio genocidni i agresorski?.
Bjelosvjetski "logisticari" i lobisti za opštu muslimansku stvar - naprosto se utrkuju u "bljuvanju samo svoje
istine", poput tzv. "Medunarodne krizne grupe", raznih "boraca za ljudska prava" i sl. Svi oni imaju svoje "pouzdane i provjerene"
izvore u liku "Hjuman rajts voca", te "Komiteta za zaštitu ugroženih naroda’’ i na tim njihovim informacijama,
daleko od zbivanja u Bosni i Hercegovini - grade svoje strategije za neprekidnu satanizaciju srpskog naroda. Dodatnu konfuziju
u sve ovo unosi i Haški tribunal koji, izlazeci iz okvira svojih nadležnosti, nastoji dati i svoj pecat na sveukupna
ratna zbivanja na prostorima bivše SFRJ. Ovo ilustruju optužnice i presude koje se izricu samo Srbima
za navodni genocid.
Iz Federacije BiH, sa mnogih javnih i zvanicnih mjesta, pocev od muslimanskih "ratnika", medija, naucnika i politicara
svakodnevno stižu price da su Srbi pocinili "genocid" i izvršili "agresiju" nad muslimanskim narodom.
Srbi, pak, istina slabašnim glasom, kažu da je rat u Bosni i Hercegovini bio odbrambeni, odnosno otadžbinski
i gradanski. Taj glas mora biti mnogo jaci i prodorniji.
Šta se, u stvari, krije iza ovakvih, ipak, iskljucivo nacionalnih konstrukcija i prepariranja nepobitne istine? Može
li se sa ovim preteškim bremenom prošlosti i forsiranjem, odnosno naturanjem samo "moje, odnosno naše
nacionalne" istine ici u srecniju budcnost? Još je veca opasnost prihvatiti samo "njihovu istinu", jer naprosto - istina
je jedna i nedjeljiva i na nju – istinu -niko nema ekskluzivno pravo.
Kako je onda moguce nakon svega što se dogodilo, a i sad se dogada (samo u "miru"), graditi "zajednicku državu"
Bosnu i Hercegovinu i može li ona, ovakva kakva jeste, uopšte i funkcionisati bez medunarodnog starateljstva? Kako
je, i da li je moguce pomiriti potpuno razlicite stavove, kada se zna da nema ama baš ni jednog jedinog Bošnjaka,
Hrvata ili anacionalnog "Srbina" iz Federacije BiH (o povratnicima u Republiku Srpsku da i ne govorimo) koji nije za
ukidanje Republike Srpske?
S druge strane, nema ni jednog jedinog Srbina iz Republike
Srpske koji bi bio za predratnu Bosnu i Hercegovinu i koji bi dozvolio stvaranje i uspostavljanje unitarne države
Bosne i Hercegovine.
Tu su nezaobilazni i "oni treci" iz medunarodne zajednice,
cije svakodnevne aktivnosti idu i odvijaju se u smjeru "navodenja vode na bošnjacko - hrvatski mlin", ne vodeci
racuna da su za Srbe u Bosni i Hercegovini preteška oba ova ‘’mlinska kamena’’ (bošnjacki
i hrvatski). Srbi ni po koju cijenu ne smiju dozvoliti da se, ne daj Bože, nadu izmedu? Ako bi se to srpskom nesmotrenošcu
i dogodilo, onda bi sasvim bilo jasno: ko bi bio produkt i rezultat "multietnickog drobljenja i mljevenja"?
Iskustva te vrste nažalost, imamo i na pretek, skoro cijeli
prošli vijek.
BIO JE GRAŠANSKI RAT!
I zaista, da bi se došlo do prave "definicije" karaktera
rata u Bosni i Hercegovni, prethodno se moraju mnogo šire sagledati svi aspekti njegovog pocetka, odnosno UZROCI,
MOTIVI i vrijeme, zatim ukupna tadašnja politicka klima, kao i sve posljedice tragicnih ratnih sukoba na prostorima
bivše Bosne i Hercegovine.
Nije dovoljno samo reci da je rat na ovim prostorima poceo iskljucivo zbog secesionistickih i separatistickih težnji
tadašnjeg muslimanskog i hrvatskog politickog vodstva u Bosni i Hercegovini, kao ni zbog pretenzija muslimanskog
politickog i vojnog establišmenta za stvaranjem prve islamske države na Balkanu.
Sam pocetak i uzrok rata se, takode, ne mogu izolovano "vezati"
(kao što se to danas cini) za prvomartovski teroristicki cin 1992. godine, kada je na Bašcaršiji, u centru
Sarajeva, ubijen srpski svat, Nikola Gardovic. Njega je ubio muslimanski zlocinac - Ramiz Delalic "Celo". Nije
sporno da je i ovaj zlocin doprinio pocetku rata, ali ostati samo na ovome bilo bi to, ipak, pojednostavljeno gledanje
na stvarne, odnosno krucijalne dogadaje i razloge koji su doveli do krvavog rata u Bosni i Hercegovini.
Isto tako, ne može se ostati samo kod cinjenice, koja je potpuno tacna - da su u Bosni i Hercegovini ratovali svi
protiv svih: Muslimani protiv Srba, Hrvati protiv Srba, Hrvati protiv Muslimana, Muslimani i Hrvati zajedno protiv Srba, te
Alijini Muslimani protiv Abdicevih Muslimana. Nije dovoljno da rat u Bosni i Hercegovini, samo zbog toga, dobije karakter
gradanskog, nacionalnog i vjerskog rata.
A da bi se rasvjetlio prethodni rat u Bosni i Hercegovini, njegov nastanak mora se dovesti u kontekst ukupne politicke
i vojne situacije u tadašnjoj zajednickoj državi SFRJ, a pogotovo u ambijent tadašnje Bosne i Hercegovine.
Jeste da ovo pojašnjenje zahtjeva mnogo širu elaboraciju, ali ona je upravo neizbježna da bi se cinjenicno
dokazao uzrok rata, a cinjenice ce razvijanjem pokazati da se radilo o GRAŠANSKOM I VJERSKOM RATU.
Samo na izgled, radi se o banalanom razlogu, ali on je suštinski i potpuno tacan: RAT u Bosni i Hercegovini poceo je
zbog najdemokratskijeg dostignuca civilizacije - "JEDAN GRAŠANIN, JEDAN GLAS".
Za ovakvu konstataciju moraju se u obzir uzeti sljedeci parametri i analizirati nekoliko kljucnih stvari iz kojih se
izdvaja sledece:
- predratni nacionalni sastav stanovništva u BiH,
- nastajanje (osnivanje) prvih nacionalnih stranaka u BiH,
- prvi opšti i višestranacki izbori u BiH,
- secesionizam bivših republika SFRJ,
- muslimanski, hrvatski i srpski nacionalni interesi u BiH,
- podjela vlasti izmedu nacionalnih stranaka na nivou
Republike BiH,
- koalicija "bratskih stranaka" SDA i HDZ,
- politicke prilike u tom vremenu u BiH,
- medunarodni faktor involviran u sudbinu Republike BiH,
- "agresija" na BiH - da ili ne?
- rat, trajanje, ishod i njegove posljedice,
- Dejtonski mirovni sporazum.
NACIONALNOM "EKSPLOZIJOM" - DO DOMINACIJE
Poslednji popis stanovništva u Bosni i Hercegovini obavljen
je od 01. do 15. aprila 1991. godine. Rezultate popisa ni jedna zvanicna i nadležna institucija u Bosni i Hercegovini
nikada nije verifikovala. Ostale su odredene opravdane sumnje u vjerodostojnost mnogih podataka do kojih se došlo.
Po tom popisu, nacionalnu strukturu
stanovništva u Bosni i Hercegovini cinili su: 1.905.018 (43,7%) Muslimani, 1.364.363 (31,3%) Srbi, 752.063 (17,3%) Hrvati,
239.777 (5,5%) Jugosloveni i 93.685 (2,2%) ostali. Bosna i Hercegovina je ukupno brojala 4.354.911 stanovnika.
(Ovdje nedostaje popis stanovništva opštine Kupres, ali mogu poslužiti uporedni podaci popisa iz 1981. godine.
Prema nacionaloj strukturi oni su izgledali ovako: 10.098 ukupan broj stanovnika, od cega 5.169 Srba, 3.947 Hrvata, 745 Muslimana
i 337 ostalih).
Da bi se shvatila demografska eksplozija jednog (Muslimana)
i smanjenje broja druga dva naroda (Srba i Hrvata), evo i uporednih podataka popisa stanovništva prema nacionalnoj strukturi
iz 1971. i 1981. godine u Bosni i Hercegovini.
Prema popisu iz 1971. godine u Bosni i Hercegovini je ukupno
bilo 3.746.111 stanovnika, od cega:1.482.430 Muslimana, 1.393.148 Srba, 742.491 Hrvata, 43.796 Jugoslovena i 54.246 ostalih.
Samo 10 godina kasnije (1981. godine) Bosna i Hercegovina je
ukupno brojala 4.124.256 stanovnika, od toga: 1.630.033 Muslimana, 1.320.738 Srba, 754.140 Hrvata, 326.316 Jugoslovena i 89.029
ostalih.
Iz ovih podataka o nacionalnoj strukturi stanovništva
u Bosni i Hercegovini sasvim je vidljivo da je muslimanski narod u BiH za samo 20 godina (1971. - 1991. godine) doživio
najveci moguci priraštaj od 422.588 stanovnika, dok je kod druga dva naroda - Srba i Hrvata obrnut slucaj. Tako je Srba
u odnosu na 1971. godinu (kada ih je bilo 1.393.148) 20 godina kasnije (1991. godine) bilo 28.785 manje
(!?!). Isti slucaj je i kod hrvatskog naroda. Hrvata je 1991. godine u odnosu na 1971. godinu bilo 20.785 manje (!?!).
Ovakav nacionalni sastav imao je presudan znacaj u kasnijim
potezima muslimanskog politickog vodstva, na celu sa "ocem muslimanske nacije" u Bosni i Hercegovini, Alijom Izetbegovicem.
Istini za volju, muslimani su svoju vjersku zajednicu promovisali u naciju amandmanima na Ustav SFRJ 1971. godine, još
u vrijeme Džemala Bijedica. Jugoslovenski ustav iz 1974. godine je to i zvanicno verifikovao. Ali to je irelevantno za
pojašnjenje predratne i ratne uloge autora "Islamske deklaracije", Alije Izetbegovica.
NACIONALNE STRANKE KAO SREDSTVO DOMINACIJE
Dobro je poznato da je prva osnovana, cisto nacionalna stranka u Bosni i Hercegovini bila Stranka demokratske akcije (SDA),
koja je radila u ilegali i legalno je formirana 26. maja 1990. godine. Nakon toga, osnovana je Hrvatska demokratska
zajednica (HDZ), tacnije receno formiran je ogranak te stranke u Bosni i Hercegovini, cija je matica bila u Hrvatskoj. Posljednja
nacionalna stranka u Bosni i Hercegovini osnovana je 12. jula 1990. godine, a nazvana je Srpska demokratska stranka (SDS).
Vrijeme i redosljed nastajanja "demokratskih" stranaka, za kasniji razvoj politickih odnosa u Bosni i Hercegovini je
bio vrlo bitan, skoro presudan faktor.
Na prvim opštim i višestranackim izborima u Bosni i Hercegovini nadmocno su pobijedile nacionalne stranke.
I dan danas se cuju price da je u to vrijeme postojala i funkcionisala koalicija tri nacionalne stranke (SDA, HDZ i
SDS), što nije tacno. Samo jedan zajednicki cilj ove tri nacionalne stranke je ostvaren, a on je bio rušenje
tadašnjeg komunistickog režima u Bosni i Hercegovini. Poslije toga, nikad više te stranke nisu bile na istom
zadatku, a kao jedan od niza dokaza jeste cak i taj što do izbijanja rata nikad nisu uspjele da medusobno podjele vlast,
niti da postave svoje kadrove na nivou Bosne i Hercegovine.
Posebno se to odnosi na kadrove SDS-a koji su bili izloženi
stalnim opstrukcijama stranaka SDA i HDZ. Potpuno suprotni programi ovih stranaka nikad nisu doveli do jedinstva i tripartitne
koalicije.
KONSTITUISANJE VLASTI U BIH!
Poslije vec pomenutih opštih i višestranackih
izbora u Bosni i Hercegovini (18. novembra 1990. godine) i pobjede nacionalnih stranaka, uspostavljena je zakonodavna vlast,
tj. formirana je Skupština Bosne i Hercegovine, koja se sastojala iz dva vijeca:
- Vijece gradana od 13o poslanika i,
- Vijece opština koje je brojalo 11o poslanika.
Tako se novoizabrani Parlament Bosne i Hercegovine sastojao od 24o poslanika. U toj Skupštini SDS je participirao
sa svojih 70 poslanika, još dva Srbina su bili clanovi SPO-a, dok su se u stranci Reformskih snaga nalazila još
cetiri srpska poslanika. Bitno je naglasiti da Srbi u ovoj instituciji nisu imali ni cijelu trecinu svojih predstavnika
(procentualno u Skupštini je bilo 31,5 % Srba), što je za Srbe u kasnijim dogadajima biti pogubna cinjenica.
U istom Parlamentu SDA je imala 86, a HDZ 45 poslanika.
Nakon konstituisanja Skupštine Bosne i Hercegovine ukupno je održano 10 zajednickih sjednica Parlamenta (ovim sjednicama
prisustvovao je cjelokupni poslanicki sastav, Srbi, Muslimani i Hrvati). I to je sve što se moglo nazvati zajedništvom
u Bosni i Hercegovini.
Zbog nemogucnosti ostvarivanja srpskih nacionalnih interesa,
u takvoj konstelaciji snaga, SDS se povukao iz zajednickog parlamenta. I pored toga, nastavljeno je održavanje sjednica
muslimansko-hrvatske skupštine i ukupno je održano pet takvih tzv. krnjih skupština. U istom
razdoblju, potpuno odvojeno, održano je i pet sjednica Kluba srpskih poslanika koji je kasnije prerastao u Skupštinu
srpskog naroda, cime su bili stvoreni svi uslovi za konstituisanje Srpske Republike Bosne i Hercegovine, što
se i dogodilo. Ova cinjenica ima posebnu težinu, jer se nakon toga Srbima u Bosni i Hercegovini stalno spocitava
da su se zalagali za stvaranje "Velike Srbije", a sasvim je vidljivo i nedvosmisleno dokazano da su Srbi, ustavnim konstituisanjem
Srpske Republike Bosne i Hercegovine, bili daleko od "Velike Srbije". Srpska Republika Bosna i Hercegovina je proglašena
09. januara 1992. godine u Sarajevu, u zgradi Parlamenta Bosne i Hercegovine.
Autor ovog teksta je po službenoj dužnosti bio prisutan svim ovim sjednicama, ukljucujucii i onih pet sjednica krnje
Skupštine Bosne i Hercegovine. Interesantno je napomenuti da je tim krnjim sjednicama predsjedavao predsjednik
Skupštine Bosne i Hercegovine Momcilo Krajišnik.
U izvršnoj vlasti, tadašnjoj Vladi Bosne i Hercegovine, od njenih 25 clanova, osam je bilo srpske nacionalnosti,
clanova SDS-a. Ilustrativno je da su Srbi i ovdje imali manje od jedne trecine svojih predstavnika. Od konstituisanja
Vlade Bosne i Hercegovine, pa do izbijanja rata, održana je 161 sjednica Vlade, sa preko 5.4oo tacaka dnevnog reda.
Sa ove vremenske distance nije moguce tvrditi da se na sjednicama
Skupštine, odnosno Vlade Bosne i Hercegovine, nije raspravljalo o nekim cisto srpskim pitanjima i interesima, ali mogu
stopostotno tvrditi da ni jedno, i bukvalno receno, najbezazlenije srpsko pitanje nije dobilo podršku "svezanih zastava",
odnosno koalicije SDA i HDZ. Dobrom i sinhronizovanom majorizacijom, koalicija SDA i HDZ gušila je sve srpske nacionalne
interese. Šta se onda, nakon svega, moglo ocekivati i šta je Srbima koji su, ocigledno je bili u manjini,
bilo ciniti? Jedini i tada moguci nacin institucionalne borbe za opstanak Srba i zaštite vitalnih srpskih
nacionalnih interesa bilo je osnivanje srpske vlade, koja je na jednoj od narednih sjednica i formirana u obliku
srpskog Ministarskog savjeta.
RASTURANJE I RAZBIJANJE SFRJ!
Vec na samom pocetku rada Skupštine Bosne i Hercegovine, zbog dijametralno suprotnih i nepomirljivih nacionalnih interesa
Muslimana i Hrvata s jedne i Srba s druge strane, bilo je sasvim jasno da ce Muslimani i Hrvati preko svojih stranaka
(SDA i HDZ) ciniti sve da se Bosna i Hercegovina izdvoji iz ustavno-pravnog i teritorijalnog ustrojstva tadašnje zajednicke
države SFRJ. Dok je nacionalni interes Srba bio opstanak Bosne i Hercegovine, ili barem srpskog naroda u sastavu još
postojece države - Jugoslavije.
Plima secesionizma, separatizma i nasilnog izdvajanja bila
je vec dobrano zahvatila Sloveniju i Hrvatsku i nesmanjenom žestinom je nadirala i unutar same Bosne i Hercegovine. Taj
talas je jednostavno bio nezaustavljiv, i vec tada se mogla predosjetiti zajednicka nesreca, koja ce, slijedom
narednih dogadaja, kao požar zahvatiti cijelu Bosnu i Hercegovinu i sve njene narode.
"SUVERENA" BIH - PO SVAKU CIJENU!
Na jednoj od sjednica krnje Skupštine Bosne i Hercegovine (14. oktobra 1991. godine) koalicija muslimanskih i hrvatskih
stranaka je, bez uvažavanja srpskih nacionalnih interesa, donijela i izglasala Deklaraciju o suverenoj i nezavisnoj
Bosni i Hercegovini. Poslije takve odluke srpski poslanici napuštaju zajednicki parlament i u njega se više
nikada nisu vratili. Iste te godine (1991.) muslimansko-hrvatska skupština je krajem decembra uputila zahtjev Evropskoj
uniji za medunarodno priznanje "suverene, jedinstvene, nedjeljive i nezavisne" Bosne i Hercegovine.
Na sjednici krnje skupštine, održanoj 25. januara 1992. godine, u ranim jutarnjim casovima (oko 6 casova),
bez prisustva Srba, donesena je Odluka da se posljednjeg dana februara (29) i 01. marta održi referendum o
samostalnosti BiH.
Nikada niko nije, a morace, institucionalno izvršio reviziju
svih dogadaja iz tog vremena, naprosto zbog cinjenice da je od ukupnog muslimanskog i hrvatskog glasackog tijela izlazak
biraca na taj famozni Referendum bio 1o8% ?! Takav "riplijevski" odziv je neshvatljiv, bez obzira na tadašnji sistem
glasanja. Nije bilo nikakve kontrole izbora, radilo se o jednonacionalnim, stranackim sastavima birackih odbora, vršeno
je zaokruživanje i srpskih biraca. Sve u svemu, od ukupnog birackog tijela u tadašnjoj Bosni i Hercegovini, iako
Srbi nisu glasali, rezultat je bio: više od 64,5 % glasalo je za samostalnost Bosne i Hercegovine. No, treba naglasiti
da ni taj procenat nije zadovoljavao ustavni procenat od preko dvije trecine potrebnog pozitivnog izjašnjavanja.
Sve do danas stavljena je tacka na taj slucaj! Ali, morace
se razotkriti sve mahinacije oko ovog referenduma, jer nesporna je istina da je i referendum takode bio, jedan od kljucnih
uzroka izbijnja rata. Ovo se mora uraditi, ako ništa drugo, a ono bar da bi srpska strana izbjegla "naknadnu pamet",
te da bi se sve kockice složile u mozaik karaktera rata. To se mora uraditi, ne samo zbog sadašnjih generacija Srba,
vec i onih koje ce doci.
SRBI U BEZNAŠU!
Vec je ranije receno da je, kao odgovor na muslimansko-hrvatski separatizam i secesionizam, 24. oktobra 1991. godine - Klub
srpskih poslanika prerastao u Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Na toj konstitutivnoj sjednici donesena
je i Odluka da se 09. i 10. novembra 1991. god. organizuje i sprovede nacionalni Plebiscit za ostanak Srba iz Bosne
i Herecegovine u SFRJ. Od velike je važnosti podatak da je na održanom Plebiscitu bio skoro stopostotni odziv Srba,
da je na njemu glasalo 1.513.ooo srpskih glasaca i još blizu 5o.ooo iz drugih naroda.
Uocljiv je nesrazmjer ukupnog broja srpske populacije (popis
stanovništva iz 1991. godine je pokazao da je tada bilo 1.368.ooo Srba u BiH), u odnosu na broj glasaca izašlih
na Plebiscit. Ali, i ovo je indikativan primjer tragedije srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, jer se iz vida ne smije
izgubiti podatak da je nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do pocetka ovog, Bosnu i Hercegovinu napustilo preko 500.000 Srba.
To je cinjeno iz razno raznih razloga, poput smišljenih kolonizacija, planskog rasrbljavanja Bosne
i Hercegovine, sve u cilju razbijanja kompaktnog srpskog nacionalnog korpusa. Medutim, ipak su i ti raseljeni
i protjerani Srbi, kao državljani Bosne i Hercegovine, uzeli ucešca i izašli na srpski Plebiscit.
Važno pitanje je i zašto su Hrvati u Bosni i Hercegovini zajedno sa muslimanima izašli na referendum?
Jedan od razloga bio je i taj što su Hrvati, kao prioritetan
zadatak, imali na umu da sa cjelovitom i suverenom Bosnom i Hercegovinom uvuku "svoje cvijece, bracu muslimane"
u bilo kakvu ustavnu i teritorijalnu organizaciju (uniju, federaciju ili konfederaciju) sa Hrvatskom. Uz ovaj, veže se
i onaj neizbježni i zajednicki cilj Muslimana i Hrvata da se Bosna i Hercegovina izdvoji iz SFRJ i tako zajednicka država
potpuno razbije i rasturi. Kako je donijeta odluka o izlasku Hrvata na referendum o samostalnosti BiH, odnosno kakvo je bilo
hrvatsko ponašanje i uloga u institucijama sistema, kao i van njih ? Šta se sve dogadalo u kuloarima i "tajnim"
pauzama u vrijeme zasijedanja Skupštine i Vlade Bosne i Hercegovine (bice više govora nekom drugom prilikom)? Odgovori
i na ova pitanja ce, takode, baciti više svjetla na uzroke rata u BiH.
O ponašanju "medunarodnog faktora", odnosno o ucešcu u svemu ovome raznih posrednika tipa Genšera, Moka, Cimermana,
Kola i drugih, sve je poznato.
Njihova uloga u razbijanju SFRJ i "dušebrižnicka
borba" za samostalnu Bosnu i Hercegovinu je nemjerljiva.
AGRESIJA NA BIH?
Muslimani se stalno i žestoko zalažu da prethodni rat proglase agresijom SR Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu.
Svoja nastojanja potkrepljuju i tužbom protiv SR Jugoslavije kod Medunarodnog suda pravde u Hagu, želeci tako
dokazati medunarodni sukob, iz kojeg bi, po njima (Muslimanima), proistekla i ratna odšteta za Bosnu i Hercegovinu. Agresije
na Bosnu i Hercegovinu je zaista bilo, ali ne onako, i u onoj mjeri i obliku kako to nastoje dokazati Muslimani, vec se ta
agresija ogleda u cinjenici da se u muslimanskim vojnim i paravojnim formacijama borilo na desetine hiljada Sangžaklija,
dakle državljana SFRJ. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu ucestvovalo je i hiljade mudžahedina iz islamskih
zemalja, koji su se borili za muslimansku kljucnu stvar - stvaranje prve islamske države u srcu Evrope. U ovome se ogleda
ta agresija na Bosnu i Hercegovinu, i ona je izvršena na srpsku komponentu BiH, odnosno Republiku Srpsku kao entitet
Bosne i Hercegovine. U prilog ovoj konstataciji ide i preko 10.000 protivzakonito podjeljenih BiH pasoša naturalizovanim
"državljanima" Bosne i Hercegovine.
KO JE ZAPOCEO "NEIZBJEŽNI" RAT U BIH?
Do rata u BiH došlo je zbog katastrofalnih i pogubnih odluka, prije svih, vode Muslimana - Alije Izetbegovica.
On je kao predsjednik SDA, a ujedno i predsjedavajuci tadašnjeg Predsjedništva BiH, dobro znao da su Srbi u Bosni
i Hercegovini u manjini, i sve što nije htio prihvatiti na nivou zajednicke države, SFRJ (zbog vecinskog srpskog
naroda), forsirao je i nastojao sprovesti u Bosni i Hercegovini. Aliju Izetbegovica, dakle, nije bilo "strah" Srba iz Bosne
i Hercegovine, jer su Muslimani zajedno sa Hrvatima cinili ogromnu vecinu naroda u Bosni i Hercegovini. Takvom vecinom,
odnosno majorizacijom i, samo naizgled, najdemokratskijim pravom "jedan gradanin jedan glas", Izetbegovic je mogao (bar
je on tako mislio) ostvariti vjekovni san Muslimana o stvaranju islamske Bosne i Hercegovine. Pored paralelnih priprema za
rat (o tome nekom drugom prilikom), zanemarujuci postojanje, konstitutivnost i državotvornost srpskog naroda u
BiH, ne birajuci sredstva za ostvarenje svoga cilja, Alija Izetbegovic je, nažalost, uspio izvuci Bosnu i Hercegovinu
iz sastava SFRJ. Navodno, bilo ga je strah "Velike Srbije"? SUŠTINA CIJELE PRICE JE U TOME ŠTO JE ALIJA IZETBEGOVIC
SVOJ STRAH OD "VELIKE SRBIJE" PREBACIO NA STRAH SRBA OD ISLAMSKE BOSNE I HERCEGOVINE.
"SUVERENA BIH" DA - MIR NE!
Rat u Bosni i Hercegovini nije poceo 04. ili 06. aprila 1992.
godine, kako je to želio dokazati Alija Izetbegovic. Ova konstatacija, da je tacna, išla bi u prilog Aliji Izetbegovicu,
jer bi on onda imao potpuni alibi da je rat u Bosni i Hercegovini poceo mjesec dana nakon "legalnog referenduma". I
sam Alija Izetbegovic je u više navrata isticao da se on licno zalagao za odlaganje rata do - poslije referenduma.
Medjutim, ni ovo nije tacno, jer je rat u Bosni i Hercegovini
poceo još 14. oktobra 1991. godine, kada je u Skupštini Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegovic iza govornice
rekao onu cuvenu recenicu: "ZA SUVERENU BOSNU I HERCEGOVINU, JA SAM SPREMAN ŽRTVOVATI I MIR! TOM RECENICOM ALIJA IZETBEGOVIC
JE ZAPOCEO KRVAVI GRAŠANSKI RAT U BOSNI I HERCEGOVINI. Poslije toga nije se dugo cekalo, i u istom mjesecu (oktobar 1991.
godine) došlo je do potezanja obaraca. Sasvim je svejedno ko se našao u toj ulozi, signal je, to je potpuno jasno,
dao Alija Izetbegovic. Vojne i paravojne falange Republike Hrvatske napale su teritoriju Bosne i Hercegovine, odnosno podrucje
oko Trebinja u Hercegovini još 01. 10. 1991. godine.To se dogodilo pola godine prije referenduma, i, kako je Alija Izetbegovic
volio reci - medunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine.
Sve naprijed receno mora se imati u vidu da bi se rat u Bosni
i Hercegovini i njegov karakter mogli nazvati - GRAŠANSKIM RATOM.
NIJE SRPSKI CUTATI!
Srpska strana i nadležne institucije Republike Srpske
moraju, kao prilog ovoj konstataciji, odgovoriti i na sljedeca pitanja:
-koliko je Srba izgubilo život u ovom gradanskom ratu,
ukljucujuci tu vojnike i civile, žene, djecu i starce,
- koliko je ostalo trajnih ratnih i civilnih invalida,
- koliko je bilo koncentracionih logora u koje su bili zatvarani
Srbi i koliko je tih nesrecnika u tim logorima, na najsvirepiji nacin likvidirano,
- koliko je vjerskih objekata i srpskih crkava porušeno,
spaljeno i opljackano od strane Muslimana i Hrvata.
- ko je uistinu vršio "etnicko cišcenje" (analizirati
popis stanovništva iz 1991. godine i vidjeti sadašnju demografsku strukturu? (Mora
se napraviti jedna komparacija, a kao primjer navodimo tri kljucna grada u Republici Srpskoj - Banja Luka, Pale i Trebinje,
koje su muslimani autobusima i bez ikakvih gubitaka napustili i sad se bezbrižno, bezbjedno i nesmetano vracaju
u te sredine. Dok, recimo, iz tri grada pod kontrolom tzv. Armije BiH - Sarajeva, Zenice i Tuzle, Srbima nije bio dozvoljen
odlazak zbog navodne "multietnicnosti i bezbjednosti"? U tim su gradovima Srbi uzimani i držani kao taoci,
a potom zatvarani u mnogobrojne koncentracione - logore smrti. Teško da ce ikada biti utvrden tacan broj zvjerski poubijanih
Srba u Alijinim "multietnickim gradovima". Suštinska razlika je izmedu samovoljnog i bezbjednog muslimanskog i hrvatskog
napuštanja srpskih teritorija, u odnosu na nemogucnost Srba da napuste prostore pod kontrolom muslimanskih vojnih i paravojnih
formacija. Ko je onda, zapravo, cinio "etnicko cišcenje" i koje su posljedice i jednog i drugog dešavanja?),
- analizirati najezdu Muslimana Sandžaklija na Bosnu i
Hercegovinu, cime je, pred i u toku rata, u mnogim cisto srpskim gradovima potpuno promijenjena nacionalna i demografska struktura
stanovništva. (Indikativan je primjer predratne Ilidže, jedne od najrazvijenijih opština u predratnoj
Bi Hi jednoj od pet u tadašnjoj SFR Jugoslaviji. Ako se pogleda popis stanovništva u ovoj opštini iz
1971. godine, vidjece se da su, od ukupno 29.452 stanovnika - Srbi imali ogromnu vecinu, a samo 20 godina kasnije po popisu
stanovništva iz 1991. godine, taj primat vecinskog naroda na Ilidži su preuzeli Muslimani). Od ukupno 67.438 stanovnika,
Muslimana je bilo 28.937 (43%), Srba 25.061 (37,2%), Hrvata 6.914 (10,3%), Jugoslovena i ostalih 6.490 (9,5%). Nažalost,
nije samo Ilidža doživjela ovakvu sudbinu, to se, prije rata mnogo perfidnije radilo i ne može
se reci da je samo rat uticao na promjenu demografske strukture stanovništva u BiH.
TRAGICNI SRPSKI USUD!
Niz je i drugih stvari koje su vezane za, ili koje su doprinijele
nastanku i pocetku rata u Bosni i Hercegovini.
Moramo se podsjetiti da smo tek 2.000. godine, 55 godina
nakon Drugog svjetskog rata, zahvaljujuci profesoru Dragoljubu Lukicu, saznali o tragediji i imenima oko 20.000 stradale kozaracke
srpske djece. Ali, sve dok postoje entuzijasti kao profesor Lukic, te doktor Milan Bulajic, za ocekivati je da se nešto
pozitivno dogada, i da ce se dešavati za Srbe. Taj teret ne smije pasti samo na pojedince, entnuzijaste, vec srpski
nacionalni interes u ovakvoj Bosni i Hercegovini, prije svih, moraju braniti i zastupati najviše politicke, kulturne
i istorijske institucije iz Republike Srpske.
CIJI JE JEDINI CILJ - UKIDANJE REPUBLIKE SRPSKE?
Nesporno je da ce brojcana nadmocnost jednog od naroda i u buducnosti imati presudnu ulogu u Bosni i Hercegovini.
Dugorocno gledano, to i jeste trajna opasnost za Srbe u Bosni i Hercegovini. Vec je receno da je zbog dominacije jednih
(Muslimna), a potom udruživanjem dvojice (Muslimana i Hrvata) protiv jednog (Srba) i došlo do rata u BiH. Ako se
u buducnosti sprijeci stalno prijeteca dominacija bilo kog, nad bilo kojim drugim narodom, dejtonska, ali samo
takva BiH mogla bi imati buducnost. Sasvim je izvjesno da Bošnjaci i Hrvati nikad nece odustati
od svog zajednickog cilja - ukidanje Republike Srpske i stvaranje unitarne Bosne i Hercegovine. To je naprosto tako, pa ko
izdrži?
Da se podsjetimo, Srbi su, pozivajuci se na konstitutivnost
naroda, u tadašnjoj Skupštini BiH, tražili da se uvede Vijece naroda radi zaštite vitalnih srpskih nacionalnih
interesa. Predlagali su i kantonizaciju Bosne i Hercegovine, zatim ravnopravnost pisma i jezika i još niz kljucnih stvari
koje su, izgleda, tek danas aktuelne, a forsiraju ih i predlažu upravo oni (Bošnjaci i Hrvati) koji
su 1991. godine odbijali svaku pomisao da prihvate i uvaže opravdane i legitimne srpske zahtjeve. No, Srbi,
i pored spremnosti na mnoge koncesije i kompromise, za neophodni dijalog nisu mogli pronaci ni jednog sagovornika. Koalicija
(Muslimani i Hrvati), preko svezanih zastava ("šahovnice" i "zvijezde sa polumjesecom"), vec je funkcionisala,
i za treceg (Srbe), ni u jednoj varijanti, nije bilo mjesta.
Danas je svakom gradaninu u BiH sasvim jasno da mir u Bosni i Hercegovini održava i cuva medunarodna
zajednica. BiH politicari, zamoreni stalnim promjenama "stranackih dresova", u zadnje vrijeme mijenjaju uloge i zasad
uspješno igraju uloge "demokrata, pravdoljubaca, multietnicara" i sl. Kako je to moguce, kada su im razliciti nacionalni
ciljevi i interesi?
GRAŠANSKA DRŽAVA BIH - NOVA PODVALA BOŠNJAKA!
I danas, kao i u vrijeme od prije više od
jedne decenije, stalno nam se pokušavaju nametnuti novi "politicki tipovi", koji bi preko "trojanskog konja" da
nam ponovo poture neke "Jugoslovene" (sada "Bosance"), olicene u liku i (ne)djelu Ejupa Ganic(ij)a. Ti "tipovi" dolaze
uglavnom iz vecinskog, bošnjackog naroda, koji u ovom vremenu prepunom tenzija, mnogo "lukavije, modernije
i demokratskije" nastupaju i u Bosni i Hercegovini i koji zagovaraju tezu o stvaranju gradanske države. Zapravo,
radi se o mamcu koji bi trebali progutrati Srbi i Hrvati, kao malobrojniji narodi u Bosni i Hercegovini. Jer, model tzv. gradanske
države u ovakvoj Bosni i Hercegovini nije ništa drugo do - nova zamka ("da se Vlasi ne dosjete") u kojoj bi
"gradansku" dominaciju, opet imao najbrojniji narod (Bošnjaci). Zato i svi pokušaji i ideje o stvaranju
"jedinstvene bosanske nacije" - ne mogu imati nikakvu realnu i ostvarljivu viziju. Po svemu sudeci, to ce ostati samo
bošnjacka fikcija, jer Srbi su, izgleda, napokon poceli misliti samo svojom glavom.
OPOMENE IZ PROŠLOSTI - NAUK ZA BUDUCNOST!
Samo pamcenjem, poštovanjem i uvažavanjem srpske prebogate, cesto tragicne prošlosti i tradicije, shvatanjem
koliko-toliko podnošljive sadašnjosti i planiranjem srecnije buducnosti: Srbi u Bosni i Hercegovini nemaju
razloga da se bilo cega stide ili da se bilo kome izvinjavaju za zajednicku nesrecu koja je zadesila sve narode u BiH. Srbi
sebi više ne smiju dozvoliti da upadaju u zamke koje im stalno postavljaju i poturaju, kako domaci, tako i "inostrani
faktori". Krajnje je licemjerno i cinicno optuživati Srbe da su oni remetilacki faktor i da su srpski interesi
upereni protiv interesa drugih naroda, a time i medunarodne zajednice. Srbi se napokon moraju okrenuti sebi i rješavanju
svojih nacionalnih pitanja, ne uskracujuci to pravo i drugim narodima. I šta je sporno ako Srbi vole svoj narod
i svoju Republiku Srpsku, a pritom ne mrze druge. To je u ovim vremenima, još nesredenog stanja u Bosni i Hercegovini,
cak i poželjno. Opomena iz prošlosti mora biti nauk za buducnost - "SAMO SLOGA SRBINA SPAŠAVA".
NAPOMENA:
Rezultati popisa stanovništva i nacionalna struktura za
1991. godinu preuzeti su iz Statistickog biltena broj 219 iz maja 1991. godine, koje je izdao tadašnji Republicki zavod
za statistiku, Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine. Osim podataka popisa iz 1991. godine iz biltena su preuzeti i
uporedni podaci popisa stanovništva za 1971. i 1981. godinu.
Ovaj tekst sam napisao još 2.000-te godine za potrebe
jedne medunarodne organizacije. Izmjene su samo ucinjene radi distance od deset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
